Posljednja svjetska financijska kriza otkrila je znatne nedostatke u području financijskog nadzora koji dotad nije u dovoljnoj mjeri uzimao u obzir sistemske rizike koji proizlaze iz povezanosti kretanja u makroekonomskom okružju i financijskog sustava. Postkrizno razdoblje stoga su obilježile važne regulatorne promjene na globalnoj razini, kojima su uspostavljeni temelji makrobonitetne politike uz novi pristup procjeni i upravljanju rizicima u financijskom sustavu. Zahvaljujući tim reformama, nositelji makrobonitetne politike dobili su mandat za očuvanje stabilnosti financijskog sustava te im je danas na raspolaganju niz instrumenata za izvršavanje tog zadatka, poput zaštitnih slojeva kapitala, mjera usmjerenih na očuvanje likvidnosti financijskih institucija, mjera kojima se osiguravaju održivi uvjeti kreditiranja i drugih. Odabir između raspoloživih instrumenata ovisi o vrsti i intenzitetu sistemskog rizika na koji se želi utjecati. Prikladan je instrument onaj kojim se što bolje ciljaju identificirani sistemski rizici i njihovi izvori, u mjeri koja je proporcionalna veličini rizika, pri čemu valja paziti da je mogućnost njegova izbjegavanja prebacivanjem aktivnosti u manje regulirane financijske sektore (regulatorna arbitraža) ili u druge zemlje s blažim regulatornim zahtjevima (propuštanje preko granice) što manja.
Ciklus provođenja makrobonitetne politike sastoji se od četiri faze. U prvoj se fazi obavlja procjena sistemskih rizika, na temelju koje nadležna makrobonitetna tijela ocjenjuje eventualnu potrebu za aktivacijom mjera makrobonitetne politike s obzirom na procijenjene rizike za financijsku stabilnost. U slučaju djelovanja, idući je korak izbor instrumenata kojima se na najbolji način rješavaju rizici. Instrumenti se kalibriraju proporcionalno procijenjenoj razini sistemskog rizika: kada je ona visoka, potrebne su strože mjere. U sljedećem se koraku mjere primjenjuju, pri čemu je važno voditi računa o koordinaciji s drugim mjerama ekonomske politike (npr. monetarnom, fiskalnom ili supervizorskom politikom), koje također mogu utjecati na rizike za financijsku stabilnost. U ovoj je fazi bitna i pravodobna i jasna komunikacija s financijskim sektorom, ukupnom javnosti i drugim zainteresiranim stranama (uključujući tijela EU-a i regulatore drugih zemalja), kako bi se osigurala transparentnost i vjerodostojnost makrobonitetne politike. Na kraju, provođenje mjera potrebno je redovito pratiti i nakon određenog vremena procijeniti njezinu učinkovitost u ostvarivanju zadanih ciljeva. Ako se analizom utvrdi da rizici nisu dovoljno ublaženi, mjeru se može dodatno pooštriti i/ili dopuniti drugom mjerom. Nasuprot tome, ako su se sistemske ranjivosti u međuvremenu smanjile ili prestale postojati, regulator može mjeru ublažiti ili ukinuti.
Ciklus provođenja makrobonitetne politike
Izvor: ESRB (2014.), Flagship Report on Macro-prudential Policy in the Banking Sector
U Europskoj uniji oblikovanje i provođenje makrobonitetne politike zadatak je nacionalnih makrobonitetnih tijela. Ta je uloga najčešće dodijeljena središnjim bankama ili supervizorima financijskog sustava, ako se nalaze izvan središnje banke i/ili međuinstitucionalnim tijelima zaduženima za održavanje financijske stabilnosti, u kojima sudjeluju te institucije (npr. vijeća ili odbori za financijsku stabilnost). Osim toga, makrobonitetna politika može također biti u nadležnosti drugih tijela. U Republici Hrvatskoj tijelo zaduženo za oblikovanje nacionalne makrobonitetne politike jest Vijeće za financijsku stabilnost, a za provođenje makrobonitetne politike u opsegu svojih nadležnosti zaduženi su Hrvatska narodna banka (za kreditne institucije) i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (za druge financijske institucije).
Uz makrobonitetnu politiku, očuvanju stabilnosti financijskog sustava u cjelini pridonosi i nadzor pojedinačnih kreditnih institucija, tzv. mikrobonitetni nadzor odnosno supervizija. Zbog specifičnosti poslovanja kreditne institucije posluju prema strogom regulatornom okviru, kojim se uspostavljaju odgovornosti i pravila za učinkovito upravljanje rizicima i kapitaliziranost kreditnih institucija. To sve pridonosi održavanju povjerenja u bankovni sustav te promicanju i očuvanju njegove sigurnosti i stabilnosti, što su i osnovni ciljevi supervizije koju obavlja Hrvatska narodna banka.